Autor: Hana Kazazović
Nedavno sam čitala knjigu “Mi” autora Davida Nichollsa, te pričajući o njoj sa zaljubljenicima u čitanje saznala da vrijedi pročitati i njegov bestseler “Jedan dan”. Po njemu je čak snimljen i film koji sam gledala, ali taman toliko davno da sam zaboravila o čemu se u suštini radi i taman toliko davno da mogu nesmetano uživati u knjizi.
Ukratko o radnji knjige – Emma i Dexter zadnju noć nakon diplomiranja provedu zajedno i ta noć je početak njihovog dugogodišnjeg odnosa koji je poseban. Iako je ona tokom školovanja bila zaljubljena u njega i iako je malo falilo da tu noć postanu puno više od prijatelja, u godinama koje su uslijedile su njih dvoje ipak samo to. I neću vam reći više ništa o radnji jer je ovo sasvim dovoljno da znate, pošto sama radnja nije ono što je toliko važno u ovoj knjizi.Knjigu “Jedan dan” sam u stvari čitala dva dana i to samo zbog toga što organizam zahtijeva odmor u vidu spavanja. I uživala sam u čitanju, onako kako uživate u knjigama koje vas okupiraju od prve rečenice i žao vam je kad vidite da se približava kraj.
Ono što je najveća vrijednost ove knjige jeste odnos između dvoje ljudi koji se toliko dobro znaju i razumiju i vole. Taj odnos je David uspio tako lijepo predstaviti da imate osjećaj kako su vam Dex i Em tu, dio vas i vašeg života, bliski toliko da znate kako razmišljaju, šta vole i šta bi uradili u određenom momentu.
Taj odnos je ispričan kroz presjek jednog dana tokom perioda od 1988. pa do 2006. godine. Uvijek je to 15. juli, dan kad su prvi put bili zajedno i dan kad je ta njihova veza u suštini i počela. I toliko je lijepo sve ispričano da sam nakon čitanja knjige ponovo uzela da pogledam film, samo da bih produžila uživanje u djelu.
“Jedan dan” je knjiga koja će vas i nasmijati i rastužiti jer je životna taman koliko i svaki život. Ni u jednom sreća ne ide bez tuge, a knjige u kojima nema tuge se svakako zovu bajkama. David je autor koji se izgleda fokusirao na odnose među ljudima jer nakon obe njegove knjige koje sam pročitala, vidim da piše uglavnom o tome. I jako mu dobro ide pričanje priča o odnosima. Možete njegove knjige čitati i kao štivo koje će vas zabaviti, a možete iz njih i učiti. Jer u obe imate primjere u kojima ćete prepoznati i nešto od onog što sami živite. A lakše je promišljati o nečemu kad nas na to potakne knjiga, a ne stvarna, naša situacija.
Juče sam sa mamom pričala o tome koliko mi je knjiga potpuno drugačiji doživljaj od filma i koliko volim pročitati knjigu čak i ako sam gledala film. Znam da danas mnogi umjesto lektire biraju da pogledaju film ili pročitaju sažetak djela, a jedino što mi prođe kroz glavu kad mislim o tome jeste da mi je žao onih koji nisu naučili uživati u čitanju. Koliko god film bio dobro urađen, moja mašta još uvijek pravi bolje scenografije i ono što sam pročitala mi uvijek ostavi bolji utisak od filma. A posebno volim pogledati film nakon pročitane knjige jer mi je to neka vrsta nadgradnje djela. A i volim razmišljati o tome kako su uspjeii prenijeti priču u tu dimenziju.
“Jedan dan” je u tome prilično uspio i kao film, tako da bih svakom preporučila da ga nakon čitanja knjige pogleda.Uživaćete, znam sigurno, čak i pored toga što će vam sve biti poznato. Možda baš zahvaljujući tome.
I da, moram napomenuti kako u obe varijante pored sebe spremite i papirne maramice, mada je dio suza koju nosi ovo djelo od one vrste koje vas pročiste i ostave u boljem stanju nego prije plakanja.
Tekst prvobitno objavljen na citajme.com
