Autor: Hana Kazazović

Jedna od stvari koje su mene najviše iznenadile, a onda i navele na razmišljanje nakon posjete Americi jeste volontiranje i volonteri u najrazličitijim oblicima. Čini mi se da dobar dio Amerike počiva na volontiranju i prosto je fascinantno slušati o tome i sretati volontere na najrazličitijim mjestima.

Na primjer, podatak da najveći broj ljudi koje sretnete u Smithsonian muzejima u stvari jesu volonteri (koji su veoma važan dio tih muzeja), a ne plaćeni radnici. Na mnogo različitih mjesta u stvari većinu posla obavljaju volonteri. Turistički vodič koji je nas konkretno proveo kroz zgradu vlade u Salemu (Oregon) je bio divan stariji čikica, takođe volonter. Volonteri su takođe i ljudi koji se prijavljuju da ugoste grupe poput nas u svojim domovima i da nam pokažu kako živi jedna obična američka porodica.

Volonterizam je u Americi u stvari nešto što se, kako su mi rekli, uči od malena i kroz školovanje. Na primjer, možeš biti ne znam kako dobar učenik i imati savršene ocjene, ali da bi bio top moraš imati određen broj sati koje si odradio kao volonter. Čak same škole organizuju dosta volonterskih akcija i djecu od malena uče da dio svog vremena daruju drugima, zajednici, onima kojima je to potrebno i sl.

I biti volonter je tamo velika čast i ljudi su ponosni kad pomažu bilo kome – društvu, ljudima, zajednici…

I to je meni apsolutno fascinantno i nešto što me i iznenadilo ali i navelo da razmišljam o tome kako uopšte uspijevaju u tome. Da li je do toga što se to radi od malena, pa ti prosto uđe u krv da daješ dio sebe drugima? Jer kažu, kad djeca iz tih nižih škola dalje krenu na fakultete i koledže, čim se smjeste i dobiju rasporede predavanja odmah traže i gdje će dalje volontirati, jer im je to postalo normalno i skoro nešto što se podrazumijeva. I društvo sigurno dugoročno ima veliku korist od toga.

I onda razmišljam i o tome – kako smo mi od ljudi koji su imali omladinske radne akcije i bivšu državu skoro podigli na sličnom principu, došli do toga da nam je tako teško pokloniti dio sebe drugima u bilo kojem obliku?

Možda neću pogriješiti ako dam sama odgovor na to pitanje kako – država je digla ruke od svega pa tako i od toga, ali opet…

Skoro redovno se srećem sa tim da ljudi ovdje ne mogu shvatiti da ima onih koji su spremni svoje vrijeme darovati onima kojima je to potrebno, a da ne traže za uzvrat ništa, a pogotovo ne novac. Ako mi ne vjerujete sjetite se samo koliko ste puta čuli ljude koji su sigurni da “on ili ona k’o fol pomažu nekome a u stvari od toga imaju korist”.

Ljudi koji volontiraju i pomažu drugim ljudima ili životinjama, ljudi koji čiste okolinu u sklopu raznih akcija, ljudi koji drže razna predavanja besplatno, ljudi koji dijele svoje znanje besplatno – kod nas izazivaju čuđenje. Jer prosto, nismo navikli i postalo nam je strano da neko nešto radi bez para, samo da bi pomogao nekome ili da bi naučio nešto. Na primjer, svi ti volonteri u Americi po muzejima i bibliotekama imaju itekako priliku da uče besplatno i to je jedan od razloga zbog kojeg biraju te pozicije takođe.

Ne mogu da se otmem utisku da bi i našem društvu volontiranje pomoglo da napreduje. Ne znam koliko kod nas ima prilika za to, osim što znam da Crveni križ često traži volontere za svoje akcije. Ne znam da li postoje neke ustanove u koje se možete prijaviti i pomoći im svojim angažovanjem?

Ali bih voljela da čujem ako znate za neke takve primjere i voljela bih kad bih čula i vaše mišljenje o volonterizmu, posebno zašto ga kod nas nema u tolikoj mjeri. Ili ima a ja sam neinformisana?