Autorica: Hana Kazazović

Znate da sam u jednom periodu svog života bila privatna poduzetnica i imala malu prodavnicu suvenira i poklona. Bila je to mala radnja od nekih 15-ak metara kvadratnih i meni je jedan od većih problema bio kako se zaštititi od provala i krađa. Nisu mi se izlozi okivali u rešetke, a i sa alarmima nisam baš osjećala neku sigurnost. Na kraju sam odlučila da radnju osiguram i da ostalo prepustim sudbini, na neki način. Bilo mi je bitno da mogu nadoknaditi štetu ako je obiju.

Činjenica, meni je bila prednost što je radnja mala pa u njoj nisam ni mogla imati ne znam koliko robe, a i nije preskupa roba niti dovoljno privlačna za prodati lopovima, onako kako im je zanimljiva tehnika ili na primjer cigarete i alkohol.

I desilo se – čak dva puta su mi obijali radnju i iz nje krali majice sa natpisima i ostale stvari koje su tu bile u ponudi. Međutim, uspjela sam to sve podnijeti bez mnogo nerviranja jer je sva šteta bila prilično nadoknadiva.

Jednom su odvalili vrata i to je trebalo popraviti, drugi put razbili izlog, pa je i njega trebalo mijenjati i to je povećalo troškove. Ali sam vrlo brzo uspjela sve namiriti iz osiguranja. Oba puta sam za manje od mjesec dana dobila novac kojim sam ponovo kupila robu. Činjenica je i to moram reći – zaista nisam u tim svojim izvještajima pisala ništa više od onog što je stvarno nestalo. Nisam pokušala ostvariti nikakvu dodatnu korist, a znam da se to radi(lo) i da svi znaju nekog ko zna nekog ko je to radio. Meni je bilo bitno da ja dođem na nulu, kad već ne mogu spriječiti da narkomani u potrazi za dozom unište sve što im dođe pod ruku.

Da, ovo pišem ovako zato što je lik koji je meni obio radnju uhvaćen i bili smo na sudu na kojem je dobio presudu da mi nadoknadi štetu. Naravno da to nije uradio nikad, nisam ni mislila da će. Ali uglavnom znam i ko je i zašto je to uradio, to sam htjela reći.

I mislim da je ta moja odluka o osiguranju radnje i robe u njoj bila jedna od pametnijih poslovnih odluka, makar se sa ostalima nisam proslavila :D Pri tome na godišnjem nivou to uopšte nije bio veliki iznos koji sam teško odvojila.

Godinama poslije razmišljam o tome da osiguram stan i ne znam zašto to nisam još uvijek napravila. U stvari znam – nemam naviku, jer sam provjeravala i za moj stan godišnja suma za osiguranje iznosi manje od 100 KM. Ali prosto, uvijek je nešto kao preče ili je sve u fazonu “danas ću, sutra ću” pa nikad.

Kad su se desile one strašne poplave 2014. godine puno sam razmišljala o tome da li su ljudi koji su pretrpjeli štete imali ikakvo osiguranje. Ispostavilo se da nisu, jer sam čitala intervjue kasnije i saznala da je samo oko 2% stanovništa imalo osiguranje od elementarnih nepogoda. Razumijem ih, jer većina nas nikad ne bi pomislila da će se tako nešto desiti, a posebno smo daleko od razmišljanja o tome da godinama plaćamo nešto što će nam možda zatrebati.

Osiguramo automobil zato što je obavezno, pa ispada da najviše na svijetu volimo automobil, jer stanove, imovinu, kuće, pa čak i ljude osiguravamo rijetko.

A mogli bismo, jer imamo puno osiguravajućih kuća koje nude različite usluge i prosto možemo izabrati da kupovinom neke od polisa svoje živote učinimo bar malo sigurnijim.

Znam da je u stvari nemoguće biti potpuno siguran i da nema tog osiguranja koje će vam garantovati da nećete imati nikakve nevolje u životu, ali ovo posmatram kao vrstu zaštite. Kao kad biste pored kreveta stavili spužvu, pa da pri padu sa njega ne tresnete na parket, nego da vam spužva ublaži pad. Ili kao pojas za spasavanje, kad se desi nevolja da se imate za šta uhvatiti i isplivati na površinu. Ili upravo kao kišobran – da vas bar malo zaštiti kad život krene da vas lupa po glavi.

Kao što je meni ono moje osiguranje spasilo nešto živaca jer sam znala da ću imati od čega ponovo nabaviti ukradenu robu.

Znam da postoje varijante da se osiguraju i poljoprivredni usjevi i to mi padne na pamet kad god negdje grad polupa njive. Znam da se mogu osigurati i ljudi od nezgoda, a nema onog ko bar jednom nije dobio ponudu za životno osiguranje. Ja nemam ni njega još uvijek, ali mislim da to nije loša varijanta. Posebno što dosta tih osiguranja dođe kao zamjena za dugoročnu štednju.

Uglavnom, razmišljam često o ovome pa sam htjela podijeliti ta svoja razmišljanja. Mislim da će mi prvi sljedeći korak biti da osiguram stan jer mi se to čini pametnim potezom koji ne košta previše, a može sačuvati dosta živaca u nekim slučajevima. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što znam u bližem okruženju bar 5 ljudi kojima je stan obijen u zadnjih 2-3 godine.

Kakva je situacija kod vas, jeste li osigurali nešto i ako niste, da li razmišljate o tome?
Sviđaju ti se moji sadržaji i želiš podržati rad Cyber Bosanka bloga? Klikom na baner saznaj kako :)