Prije nekoliko dana se Sonja Martić na Facebooku dotakla teme o autorskim pravima i načinu prenošenja tekstova sa jednog portala na drugi. Konkretan povod za njeno pitanje je bio intervju sa Milanom Tarotom koji je radio Muški magazin, a prenijeli su ga isti dan mnogi portali. Neki su stavili potpis o kome se radi, a neki su čak stavili i link. U čemu je problem? U onome što je i ona rekla: Neko se potrudio i realizovao, a neko je samo iskopirao ovo, bez linka, bez ičega. Zar ne bi bilo korektno da se preuzme samo prvi deo intervjua uz “nastavak pročitajte ovde”?

Od kako se “bavim” internetom srećem se sa ovakvim temama i dilemama. Kopiranje teksta uz stavljanje linka na izvorni – originalni tekst je osnovna kultura na internetu, nešto poput prve lekcije u internet bontonu. Ako ti se sviđa neki tekst, preuzmeš ga, napišeš odakle si ga preuzeo i onda fino staviš link na izvor. Blogeri su ovu lekciju savladali davno, bar oni koje ja pratim i čitam. Ja znam da mnogima koji nisu iz ove priče može neki moj tekst izgledati čudno jer vrlo često linkujem koga god spomenem, ali navikla sam tako i to mi je sasvim normalan način rada. Međutim, vrlo često se dešava da se to linkovanje “zaboravi” i da eventualno nađete potpisan samo naziv stranice, kao npr. Muški magazin. Pa onda morate sami guglati ako vas zanima gdje se nalazi taj magazin i na kojoj adresi. Čisto sumnjam da to neko i radi.

Ono gdje ovaj problem najviše dolazi do izražaja su autorski tekstovi u kojima se neko potrudi, napiše nešto iz glave, uganja neku osobu i napravi intervju sa njom, provede dane radeći na nekoj analizi ili priči, i onda to fino objavi. A nakon objave u roku od sat vremena imate sve to isto na još sto mjesta – svi fino iskopirali, ispunili svoj prostor kvalitetnim (ili originalnim) sadržajem, a nisu potrošili više od 10 minuta da bi ga dobili. I onda još ne stave link.

To je krađa, mada znam da je kod nas teško nekom objasniti da možeš ukrasti nešto što ne možeš odsjeći ili izvagati na vagi. A oni koji iskopiraju autorski tekst, ne navedu ko ga je napisao i za koga te ne stave link na izvor su obični papci. Namjerno ne kažem lopovi jer je kod nas na Balkanu taj termin “lopova” mnogo devalviran, valjda zato što ih ima previše.

Bila sam u ovakvim situacijama i iskrena da budem baš je glup osjećaj. Pogledaš se u ogledalo i fino vidiš ono magare koje si mislio da se u takvim slučajevima javlja samo u crtanim filmovima. A ne možeš ništa učiniti. U stvari možeš – pišeš i tražiš link i oni ga stave. Ali ono magare neće da ode ni nakon toga.

Posebno glupa situacija je na primjer kada radiš tekst namjenski za neki portal, kao što sam ja jednom pisala tekst o Zenici za Zenica-Online. Nakon par dana nađem taj tekst na nekom portalu, za koji nisam nikada čula, potpisan samo sa Hana Kazazović, bez linka. Na to poludim, mada bi onaj koji ga je preuzeo mogao reći kako je sve regularno jer piše ko je autor. Zašto poludim? Zato što onaj ko čita taj njihov portal može misliti da sam autor koji radi za njih jer nigdje ne piše da je Hana Kazazović to pisala za Zenica-Online. Nema tog teksta više na internetu da vam pokažem o čemu se radi.

Ono do čega je ova “kultura” prenošenja dovela jeste situacija da postoji jedna količina originalnog sadržaja koja se kopira i prenosi, pa mi se nekad čini da je odnos 1:10, odnosno da samo 10% sadržaja predstavlja original. Najbolji primjer je sa kolumnama koje na primjer piše Boris Dežulović. On napiše tekst za Oslobođenje, a onda na svom Facebooku vidim isti tekst na još 15 različitih mjesta. Ja naopaka, volim čitati “na izvoru”, pa uvijek tražim gdje je tekst prvi put objavljen. To je valjda neki moj način borbe protiv ovog običaja :)

Drugi način za rješenje ovog problema jeste sporazum koji su EPH i Styria potpisali početkom ove godine. U njemu su definisani načini prenošenja sadržaja, a ukratko to izgleda ovako: U najavi, nadnaslovu ili podnaslovu mora pisati izvor, na početku, unutar ili na kraju teksta mora stajati link na izvor uz isticanje da se radi o izvornom tekstu. Takođe je dogovoreno da preneseni dio ne smije biti veći od 100 riječi, a isključuje se mogućnost prepričavanja sadržaja. Kao šlag na sve to istaknuto je da mora proći najmanje 60 minuta od postavljanja originalnog sadržaja do prenošenja.

Meni lično se ovaj način čini kao maksimalno korektan prema autorima tekstova pa tako (mada nisam učestvovala u potpisivanju ovog sporazuma :D ) i sama radim. Vrlo često na Intermezzu tako linkujem zanimljive intervjue i priče, a istu stvar radim i sa blogovima koje preporučujem u Blogosferi. Znam da to za sada vjerovatno djeluje malo “ćoškasto” i da možda čak i rijetki razumiju šta ja to i zašto tako radim, ali meni se to čini u redu. A ako nekad to postane i pravilo po kojem će svi raditi, bar ću biti dobro uvježbana ;)

Primjeri kako treba i ne treba raditi:

1. Regularno prenešen moj sadržaj – Radio Sarajevo, koji su me u početku pitali za prenošenje a onda sam im rekla da doživotno smiju moje tekstove prenositi kad god pronađu neki zanimljiv jer znaju poštovati autora – Cyber Bosanka: savjet nezaposlenim žurnalistima
2. Ne ovako! – Balkan24 – Završili ste žurnalistiku i nemate posao?
3. Posebno ne ovako, ovo je fuj (kud ga nađoh, samo se iznervirah bezveze) – Završili ste žurnalistiku i nemate posao?

Sad sam skontala da pojma nemam gdje bih svoje tekstove još mogla pronaći, ne smijem ni proguglati da se ne nerviram, ovo na Balkan 24 i Istočnoj Bosni sam tek sad vidjela tražeći primjere :(