Zašto pogledati film “Home”? Zato što smo planetu Zemlju skoro uništili i vrijeme je da počnemo brinuti o njoj

Autor: Hana Kazazović

Tek sam sinoć pogledala film “Home”, dokumentarac koji je radio Yann Arthus-Bertrand. Držim ga u bookmarku skoro godinu i sad, nakon gledanja, mogu samo reći da mi je krivo što sam toliko odgađala. Nadam se da ste ga vi već vidjeli, a ako niste ovo je moja preporuka za njega.

“Home” je film o našoj planeti i o nama. Snimljen je fantastično, uživanje je gledati ga. A priča koja prati film će vas, nadam se, natjerati da se zamislite o tome u kakvom svijetu živimo.

Konkretno, planeta Zemlja postoji nekih 4 milijarde godina. Savršena je, sve što na njoj postoji je u stanju savršene ravnoteže – niko tu nije višak ili bez razloga. Mi, ljudi, postojimo nekih 200.000 godina. I od 1950. godine smo uspjeli Zemlju promijeniti totalno. Ljudska populacija se samo od 1950. godine utrostručila.

Zastrašujući su podatci koji prate film, kao na primjer da je 3/4 svjetskog staništa ribe iskorišteno, opustošeno ili na neki drugi način ugroženo. A riba je glavni obrok za 1 od 5 ljudi na planeti. Zbog ljudi, zbog proizvodnje hrane se krče šume, isušuju rijeke, iskopavaju rude…

suma

Dokle će to planeta Zemlja moći podnijeti? Ja se bojim da neće još dugo. A problem je što je priroda još uvijek najjača i u poređenju sa njom smo mi, ljudi, mali i nebitni. Ako se ona pobuni i krene da se brani – loše nam se piše.

Mada, kad malo razmislimo, nije da se priroda već ne buni. Pogledajte samo koliko je poplava, zemljotresa i ostalih prirodnih nepogoda oko nas.

80% resursa na planeti Zemlji se iskorištava od strane 20% populacije. Na primjer, veliki broj ljudi ima problema sa vodom. U Indiji bunari presušuju i stanovnicima je u velikoj mjeri čak i voda za piće misaona imenica. S druge strane imamo gradove koji su napravljeni u pustinjama (Las Vegas) gdje se troši oko 1000 l vode dnevno po stanovniku.

Indija

Glavna poruka u filmu je da moramo početi brinuti o planeti na kojoj živimo. Da moramo početi voditi računa o resursima koji su nam dati. Ili koje smo sami uzeli na korištenje. Jer – nisu vječni. I ako ih ne obnavljamo sami ćemo uništiti sebe.

Kada pogledate film, a ja vam to najiskrenije preporučujem, sve priče o recikliranju, štednji energije i sl. će vam dobiti smisao, ako do sada nisu. Kao primjer imamo grad Dubai – nijedan grad na planeti ne troši više energije, a nema nijednu solarnu ploču. Sunca imaju u izobilju.

Film možete pogledati na YouTube – ovdje.

P.S. Ja bih, da se mene pita, ovaj film uvrstila u redovan školski program. Kojeg razreda? Svakog. Da ga djeca gledaju jednom godišnje, ne bi li postala svjesna stvarnih problema i počela voditi brigu o svojoj okolini.


 — — 

8 comments

  1. Nisam gledao film… Interesuje me samo jedan fakat – da li je to još jedan u nizu filmova za “ispiranje mozga” savremenom čoveku, plasiranih od “jahača tame” koji se predstavljaju kao “zeleni”, a čiji je cilj “vraćanje čoveka” u Srednji vek (sve sa tim , kako bi oni bili vrhovne sudije) i (vešto prikriveno, ali očigledno) željom da se ljudska populacija smanji?
    Planeta Zemlja nema resursa koji MOGU podneti DANAŠNJE, a kamoli buduće generacije (videti ekonomsku teoriju Održivog Razvoja), te “vraćanjem na prirodno” (koje niti je zdravo, niti je rodno) može smanjiti prinose, toliko da najsiromašniji (koji to i proizvode :) ) mogu u roku od par godina da umru od gladi.
    Zbog toga “zeleni” seju strah od nauke, koja bi jedina mogla da “iznese teret” civilizacije… Seju strah od raznih stvari, takođe seju i paranoju, kako bi došlo do SUKOBA…
    Zajdgejst je počeo, gde će se završiti?
    Par ekoloških činjenica…
    U “osvitu” čovečanstva, ljudski vek je bio u proseku 20g. – a tad se, po rečima ovih spinera, najzdravije živelo…
    Rak, i ostale bolesti se NE MOGU lečiti prirodnim putem – tim putem čovek može samo da umre….
    Ako su toliki ekolozi, eno, Beli Tigrovi su ugrožena vrsta – nek ih nahrane sa samim sobom, i tako pomognu prirodi da oživi…
    Kao zaključak – Ljudska vrsta nikada nije živela u sprezi sa prirodom, istina je zapravo suprotna – ljudi i priroda su u konstantnom ratu… Ljudi gube, ali iz svoje perspektive to ne mogu da vide, i tu nema spasa….

    1. Hej ne, nije to jedan od takvih filmova :) Pogledaj slobodno.

      Njihova poruka je da koristimo mozak i pokušamo uraditi onoliko koliko možemo. Na primjer – koristiti energiju Sunca da bi uštedili naftu. Smanjiti potrošnju papira da bi sačuvali drveće. I takve stvari. Vidjećeš, nije ispiranje mozga, nego više kao opomena na to koliko se bahato ponašamo prema prirodi.

  2. Gledala sam taj film, kao i mnoge druge dokumentarce/emisije vezane za ovu temu.

    Malo je reći da se prema planeti na kojoj živimo i njenim resursima odnosimo bahato. U mnogim (naročito razvijenim) državam i gradovima troši se više nego što je realno potrebno, energenata, pitke vode, hrane, itd. Količina tih resursa koja se protrati bez razloga ili se jednostavno baci je po meni sramna – toliko pitke vode se bez razloga prospe u kanalizaciju zato što je nekom mrsko da odvrće i zavrće vodu dok, recimo sapunja ruke, a ljudi negdje umiru zato što nemaju čistu vodu za piće. Toliko se hrane jednostavno baca – a koliko je onih koji umiru od gladi, jer su im suše poharale ono malo što imaju, ili neke vremenske nepogode.

    Znam da razmišljanje o tome, ovde na brdovitom Balkanu gdje je svaki dan borba za opstanak (osim ako nisi krimos ili političar, što je uglavnom ista stvar) djeluje nerealno, možda i glupo. Ali i mi isto tako bacamo i rasipamo neke vitalne resurse, ne razmišljajući o tome da ne mogu trajati u nedogled.

    Svaki pojedinac, čak i po ovim našim poharanim balkanskim vrletima treba da se zapita malo u kakvom će svijetu živjeti njegova/njena djeca i unuci, kakvu im planetu ostavljamo u zalog.

    Kad god se spomene ta tema, čujem komentare kako pojedinac ne može ništa da uradi, nije istina. Postoje sitnice koje svaki pojedinac može da uradi, i koje na kraju nisu nimalo beznačajne. Samo uzimo za primjer plastične kese – standarna procedura, odemo u prodavnicu, nakupujemo što-šta da napunimo frižider i dođemo kući sa barem 2-3 plastične kese. Na taj način “doniramo” deponijama oko 2-3 hiljade kesa godišnje po domaćinstvu (statistika nije precizna, podatak je izveden iz ličnog iskustva, na osnovu onog što viđam svaki dan). E kad bi umjesto tih kesa u prodavnicama koristili recimo platnene cekere, koji nisu skupi, a mogu se i brzo i lako sašiti, ko zna to da radi, koliko bi manje plastičnog otpada bilo, ne samo po deponijama, nego i po ulicama? Ovo je samo jedan mali primjer, a ima ih mnogo.
    Samo treba malo razmisliti.

    1. Upravo tako – kada bi svako od nas radio bar onoliko koliko može jedan pojedinac uraditi, svijet bi imao puno veće šanse za opstanak. Nažalost, bahati smo, užasno smo bahati. I bezobrazni.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X