Nešto kao uvod u tekstove o hrani koje ću pisati na blogu

By on April 13, 2012
zdravzivot

Jedna od oblasti o kojoj volim da čitam i istražujem je hrana. Počelo je to prije sad već desetak godina, nakon što sam zaglavila u bolnici i to na Zaraznom odjeljenju punih 40 dana. Imala sam “čudne” simptome, nalazi krvi totalno poremećeni a temperatura 37,2 skoro konstantno.  Uz sve to lice bijelo kao papir, valjda zbog niskog željeza koje se vrtilo oko 5 (nečega). Ostavili me gore da me ispitaju pa su mi uradili milion nalaza od kojih su svi bili super, a ja i dalje nikakva. Da ne dužim, ispostavilo se da je za sve bio kriv manjak željeza, na što su doktori i sumnjali od samog početka. Postojao je samo jedan problem – oni su uporno tražili gdje se to u mom organizmu željezo gubi kad ga ima tako malo, ne shvatajući da se ne gubi nego ga nema. Nisam ga unosila u sebe skoro nikako.

Konkretno, to je bio period u kojem sam i studirala vanredno i radila, pa provodila nekih 16 sati van kuće a hranila se na ulici. Fast food, čips i pomfrit su bili 90% mojih obroka, a povrće, supe, meso, voće ili nešto drugo normalno misaona imenica. Uz sve to sam i pušila i pila puno kafe. Sve fine navike koje su mi obezbijedile ljetovanje na Zaraznom u periodu od 14. jula do kraja avgusta 2003. godine. Bilo – ne ponovilo se.

Ali sam naučila puno toga i od tada se uglavnom trudim paziti na to šta jedem i na sebe u kompletu, jer mi, i pored toga što su stvarno doktori i sestre bili odlični prema meni, nije bilo fino u bolnici. Doživjela sam i preživjela razne „skopije“, od gastroskopije pa do nečeg što mi je do sada najgori doživljaj u životu a zove se kolonoskopija. I kad god mi dođe neka kriza da mi se nešto nezdravo jede ja se sjetim toga i odmah mi bude lakše.

Uglavnom, odmah nakon te bolnice sam uvela doručak kao obavezu u svoj život. Izbacila sam gazirane sokove jer mi je doktor prilikom gastroskopije rekao da svi pušači i oni koji piju gazirano imaju blagi gastritis koji se može razviti u neki gori. Ta gastroskopija mi se takođe nije svidjela uopšte – guranje crijeva debljine onog za zalijevanje bašte sa sijalicom na vrhu nije baš nešto što bih voljela ponovo doživjeti pa sam sokovima što pršću u nos rekla doviđenja. A pušenje sam ostavila malo teže i iz drugog pokušaja. Već 4-5 godina ne pušim.

Zašto sve ovo pišem?

Osjetim s vremena na vrijeme želju da napišem nešto od svih tih nekih „mojih“ saznanja o hrani. O stvarima koje sam čitala, gledala, iskusila, probala. Jer, užasno me nervira ili mi bude žao kad vidim koliko nas sa svih strana konstantno bombarduju pričama i porukama „ovo je dobro ovako“ ili „ono trebate onako“. Pa onda kad pogledamo sve te silne dijete i ogroman broj ljudi koji se bori sa kilogramima. Strašno.

A zavisimo od hrane. Bez nje ne možemo funkcionisati. I od nje uglavnom zavisi kako ćemo uopšte funkcionisati – koliko ćemo biti zdravi, kako ćemo izgledati, koliko ćemo imati snage i volje.

Ključna i osnovna stvar odnosa prema hrani jeste „Jesti da bismo živjeli, a ne živjeti da bismo jeli“.

Jedan od problema sa kojim se susrećemo mi koji živimo na ovim našim prostorima jeste to što se sve manifestacije i važna događanja u životu „vežu“ uz hranu. Pardon, uz ogromne količine hrane :D Svadbe, rođendani, slave, druženja – uvijek je tu sto pretrpan raznim đakonijama. Pa su tu onda poslovni ručkovi, pa kafa sa prijateljima uz koju uvijek ide i kolač – gdje god se okreneš nešto se jede.

Jednom je moj poznanik rekao da mu je ovdje nemoguće očuvati liniju jer čim izađe na ulicu zapahnu ga mirisi ćevapa ili bureka. I kad je najsitiji odmah ponovo ogladni i jednostavno mora jesti.

A da ne pričamo o onome što svako od nas ima babu ili tetku koji ne priznaju da si zdrav osim ako nisi bar malo debeo. Posebno ako živiš u gradu pa dođeš na selo, trpaju u tebe ne priznajući tu tvoju „liniju“ kao nešto što hoćeš da održiš nego kao posljedicu neuhranjenosti.

Osim toga, manje više svi se mi i emocionalno vežemo za hranu kroz razne događaje u životu. Pa ko nije nagrađivan za petice ili fino složen ormar nekom dobrom čokoladom? I znam da su rijetki oni koji bar nekad u životu nisu čuli „Ako pojedeš sve to u tanjuru dobićeš kolač!“  I koliko nas jede na silu sve iz tanjura da se ne bi bacilo?

U suštini, ovaj tekst je neka vrsta najave za sve tekstove o hrani i zdravlju koje planiram napisati. Oni koji me prate duže znaju vjerovatno da sam od početka godine na nekoj vrsti dijete, pa ću pisati i o tome. Možda sve skupa nekom bude zanimljivo ili od koristi.

I naravno, ove teme neće sad postati primaran sadržaj mog bloga, nego samo jedan njegov dio ;)

About Cyber Bosanka

12 Comments

  1. Josip

    April 13, 2012 at 1:53 pm

    Pratit ću tekstove o hrani. I meni je to zanimljiva tema. Evo jedan vic kojeg sam se sjetio kad si spomenula običaje da se sve pojede i nagrađivanje hranom: Chuck Norris je jedini čovjek na svijetu koji je uspio uvjeriti svoju baku da nije gladan;)

    • Cyber Bosanka

      April 13, 2012 at 6:02 pm

      Hahaha, znam to, uopše me ne čudi da je samo on :D Bake su zakon!

  2. milja lukić

    April 13, 2012 at 2:20 pm

    Jedva čekam da čitam!!!
    Nadam se da su ti sad i gvožđe i hemoglobin u redu (nekako to ide jedno s drugim), ali ako nisu, daću ti ja – sve mi je na maksimumu.
    I moja sestra imala je slične probleme kao ti, u nešto blažoj formi, ali nije prestala ni s pušenjem ni s gaziranim pićem. :(

    • Cyber Bosanka

      April 13, 2012 at 6:04 pm

      Zadnji put kad sam kontrolisala bili su super, a ovih dana se spremam da idem opet u kontrolu. Vjerujem da jesu, mada sam u nekoliko navrata bila na gornjoj granici sa željezom :D

      Šteta za sestru, mada nije jedina. Vrlo teško se ljudi hvataju u koštac sa tim :(

  3. Biberlee

    April 13, 2012 at 5:04 pm

    Nažalost, dok nam se ne dese takve stvari, dok nas ne izbace iz kolosijeka, i ne zapitamo se da li bismo mogli bolje se hraniti, ljepše živjeti, na šta paziti.
    Trudim se jesti što zdravije, mada mi počesto to padne u vodu zbog hedonističke prirode i uživanja u jelu… :)

    • Cyber Bosanka

      April 13, 2012 at 6:05 pm

      Da, najčešće se opametimo tek kad nas nešto natjera. Mada je zabrinjavajuće koliko malo ljudi i tad reaguju :(

  4. Aleksandra

    April 13, 2012 at 9:38 pm

    Ja imam sreće što živim sa svojima pa me mama s vremena na vrijeme tjera da jedem “željeznu” hranu, sokove izbjegavam, cigaretu ponekad zapalim. Meni se čini da sam polovična: Nit’ se zdravo hranim, nit’ potpuno nezdravo :) Voće mi je najdraža hrana, pa me to izvlači :) Jedva čekam da čitam ove tekstove o hrani, otvorila si mi oči sa onim o gumenim bombonama :D

    • picek

      April 13, 2012 at 9:47 pm

      Slično kao Aleksandra, živim zdravo – nezdravi život. Upravo pijem Colu dok komentiram članak i malo sam potresena dijelom o gastroskopiji. Ali popit ću do kraja. Ne želim da se baci.

      • Cyber Bosanka

        April 23, 2012 at 7:42 am

        To ti je jedna od onih stvari koje ne vjeruješ dok ne probaš na sebi. Nisam ni ja do tada, mada sam čitav život slušala o tome kako ne valja ovo ili ono. E onda kad zaglaviš u bolnici i imaš 24 sata dnevno da razmišljaš i da se bojiš (uglavnom) onda se stvari malo drugačije posmatraju ;)

  5. Namirnice.ba

    April 16, 2012 at 9:27 am

    Sretno sa pisanjem. Možda ovdje imaš korisnih savjeta http://eater.com/archives/2012/04/12/food-blogging-for-dummies.php , ali ne mislimo da si dummie :D

  6. Tomislaw

    April 20, 2012 at 10:56 am

    Pozdrav, Hana! :)
    Nadasve zanimljiv blog – slučajno sam te otkrio preko komentara na Bezveze.com blogu.
    Sviđa mi se ovaj tekst, a i sam moram priznati kako volim čitati članke o hrani. Ja sam na zdravoj prehrani već 5 i pol mjeseci.
    U biti, imao sam višegodišnje (čak 8 godina !!!) probleme sa aftama (upalne reakcije u unutrašnjosti usne šupljine) i zbog toga mi je bilo jako teško govoriti, jesti kiselo, slatko, ljuto i sl. jer bi me afte zaboljele. Čak su i bile blago bolne na samu vodu.
    I k tome sam živio apsolutno nezdravim životom – ništa od kuhane hrane mi nije predstavljalo bitni faktor te sam se davio u suhoj hrani tipa sendviča i sl., teškim slatkišima i slanim grickalicama te sam pio Coca Colu u nenormalno velikim količinama.
    Unatoč nezdravom životu, i dalje nisam uopće bio debel. Doduše, visok sam 184 cm i uz nezdravu prehranu sam imao 73 kg, tj. BMI 21.6. Međutim, ista nezdrava prehrana mi je lijepo natovarila malen trbuščić i povremene bubuljice što su mi iskakale na području lica (najviše brada) od posljedica konzumacije slatkiša. Nisam ni imao pojma što ustvari predstavlja zdrava prehrana, što su kalorije i sl.
    I tako pun neznanja krenem na UN dijetu sa ciljem da uklonim salo sa trbuha te budem vitak po mojoj mjeri. Pretpostavljam da si čula za tu dijetu – drži se 91 dana, razdvajaju se namirnice po danima… I tako sam ja lijepo izdržao svih 91 dana uz tu dijetalnu prehranu (nisam uopće imao užine – već doručak, ručak i večera) te sam došao s 73 kg na 56 kg, tj. BMI 16.5 bez trunka fizičke aktivnosti! Bio sam jako vitak, a što je smiješno, sasvim sam normalno jeo i nisam se nimalo opterećivao mislima kako ovo ili ono ne smijem jesti ili da moram pojesti pola grejpa i jednu mrkvu za cijeli dan kao što tako misle neke osobe iz pakla anoreksije.
    I dobro…postoje i drugih 91 dana održavanja izgubljene težine, ali rekao sam si da to ne želim jer ne želim više mršavjeti.
    I tako sam krenuo na plan zdrave prehrane uz modifikaciju tako što sam ti povećao gramažu kod proteina i voća jer sam htio malo dodati na težini. Meni je jedino bilo bitno da dodam na težini do zadovoljavajućeg BMI-a, a da ne vratim trbuščić koji se za vrijeme UN prehrane sasvim istopio.
    Jako mi se sviđao plan zdrave prehrane jer je uključivao 5 obroka (3 glavna i 2 užine) s time da se jede na svaka 3 ili 4 sata. Ne jedem ništa nakon 20h i obavezno pijem 2 L vode. I ja sam svejedno i uz povećanu gramažu s 56 kg došao na 52 kg uz kućni trening od 30 min / 6 dana u tjednu (steper, utezi i trbušnjaci).
    Priprema hrana je bila takva da je bila isključivo ili kuhana ili pečena s malo ulja ili na roštilju. Ništa prženo, masno i pohano.
    Sada sam trenutno na 54 kg, ali stalno se vrtim natrag – naprijed pa nikako da stabiliziram BMI uz zdravu prehranu. Ubacio sam svakodnevne UH poslastice u popodnevnoj užini i one mi malo pomažu u održavanju kilaže. Dakako da ne pretjerujem u tim slatkišima – jednostavno se vodim odreženim kalorijskim doprinosom pa preračunavam, odvajam i ostavljam za jesti dok ostatak spremim natrag na pollicu. Ključ je u umjerenosti. :)
    Ukoliko te zanima moj plan zdrave prehrane – mogu ti se bez problema javiti putem e-mail poruke. ;-)
    Idem nastaviti sa čitanjem preostalih postova kao i komentiranjem ako imam nešto za ‘ispljunit’. :D

    • Cyber Bosanka

      April 23, 2012 at 7:47 am

      Dragi Tomislave,
      hvala ti na svim napisanim komentarima.
      Super mi je što si riješio svoje probleme promjenom ishrane, ljudi često ne vjeruju šta sve mogu postići samo ako paze na to šta i kako jedu. A onda kad uspiju u nečemu buud jako iznenađeni.
      Ja lično nisam nikad probala nijednu dijetu, mada sam čula za mnogo njih. Jednostavno nisam tip koji ima živaca mjeriti, vagati namirnice, sabirati kalorije i sl. Ja to sve mogu dva dana, treći već sve zaboravim i onda nema efekta.
      Hvala na komentaru i čitamo se :)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>