Autorica: Hana Kazazović

Moram vam priznati da se nalazim u fazi promjene. Možda bih to mogla nazvati sazrijevanjem ili čak penjanjem na neki novi nivo ili stepenicu u životu. I u ovoj fazi dozrijevanja puno čitam, gledam raznovrsne filmove i istražujem. Konzumiram umjetnost različitih umjetnika i tačno osjetim da je to jedna faza koja ima svoju svrhu.

I nadam se da ta svrha neće biti truljenje, da ostanem do kraja uz metaforu sazrijevanja :D Mada me ni to ne bi iznenadilo uz ovoliko kiše i vode :))

Htjela sam reći još nešto – neki dan sam shvatila da sve što radim ima jednu svrhu ili cilj. A taj cilj bi se mogao nazvati – stalno pronalaziti načine da živim sretno i smisleno živeći ovdje gdje jesam, na Balkanu odnosno u Bosni i Hercegovini. 

Zvuči jednostavno i trebalo bi u ovom 21. vijeku tako nešto i biti jednostavno. Ali nije, bar ne dok skoro na dnevnoj bazi čujem vijesti o ljudima koji pakuju kofere i odlaze sa ovih prostora. Još malo ćemo se početi pozdravljati sa “Hajde pa se vidimo na kafi uskoro ako ne odeš u međuvremenu za Njemačku”. Okreneš se i nekog nema, otišao.

A ja eto ne želim da idem. Ne zato što do ludila volim ove prostore ovdje ili zato što mislim da ne bih mogla tamo negdje živjeti bolje. Ne želim da idem zato što imam ovdje ljude koje volim i koji mi znače više nego potencijalna sigurnost i bolji uslovi za život tamo negdje. Više mi znači to što te moje ljude mogu vidjeti par puta u sedmici ili kad god poželim i što im se mogu naći pri ruci ako im zatrebam. I da, imam taj luksuz pa nemam djecu i ne moram misliti o eventualnoj budućnosti njihovoj. Da, na ovim prostorima je luksuz kad možeš da misliš samo o sebi i svojim potrebama i željama.

Ali me istovremeno svaki dan nešto iznervira i dovede do toga da poželim da idem od jednog do drugog političara i da ispred svakog stanem i pitam ga: “Majke ti, je li te imalo stid? Jesi li imalo svjestan koliko ti je u stvari šuplja priča i koliko samo na sebe misliš? I je li stvarno misliš da smo svi budale i papci i da niko ništa ne konta? Je li misliš da ovoliko ljudi odlazi sa ovih prostora zbog loše klime? Ili možda zato što nemaju nadu koju si im i ti oduzeo?”

Znam, ne bih nikog od njih nasikirala. Ali isto tako znam da veliki broj ljudi misli isto i osjeća gađenje zbog načina na koji se ponašaju ljudi koji bi trebali da ovu državu vode i urede i za to dobijaju ogromne plate. Fuj, eto!

I tako je sve što radim, slušam, gledam, čitam, sve što pišem i stvaram i sve o čemu mislim u stvari moja borba i moj način da se snađem u ovom ludilu. I da, uglavnom se osjećam kao da plivam uzvodno, a pri tom ja stvarno i nisam neki plivač. Čak mi i u onom slanom moru malo veća dužina predstavlja problem. Pa se zato često umorim i od ovog ovdje i poželim otići na planinu negdje i čuvati ovce.

Ali, u toj mojoj borbi ovaj blog i pisanje su moje plivalice, one koje navučem na ruke i koje me u stvari održavaju na vodi da ne potonem. Jer se upravo zbog onog što pišem i radim meni javljaju ljudi sličnog senzibiliteta i sličnih razmišljanja. I vi svi koji se pronađete u onom što pišem i radim i koji se javite i kažete kako vam bilo šta od ovog što objavim znači ste ono što me drži da ne potonem ili ne odem u onu planinu, negdje daleko od konekcije.

I šta da vam kažem – plivamo zajedno, bez obzira u kojoj vodi ili mulju da se nalazimo :) Lakše je kad nas je više.

Crtice i razmišljanja

Sretnem u apoteci djevojku čiji lik znam iz osnovne škole. Pamtim da je bila razred u istoj smjeni, iako joj nisam nikad znala ime. I kontam kako se sjećam nje i mnogih drugih iz osnovne, a danas jedva zapamtim bilo koga. Pa zaključih da svako od nas u životu ima određen broj ljudi koje može zapamtiti, samo su neki tu kvotu potrošili rano, a neki i dalje pamte :))

Hodam trotoarom i čujem kako se auto vozi iza mene. Pogledam gdje će, kad on skrenu i parkira na zelenu površinu, sa još jedno 30-ak drugih. Parking gdje god ugledaš prostor, a mi pješaci ćemo svakako morati učiti letjeti jer će to još malo ostati jedini način da prođeš ulicama ako nemaš auto.

Skontam kako se naši ljudi boje olovke i papira, posebno ako je u pitanju notes. Naime, idem opet trotoarom i padne mi na um jedna ideja, pa zavučem ruku u ranac i uzmem notes da je zapišem. Dok sam stajala tako priđe mi lik i pita me je li slučajno pišem nešto zbog auta. Pogledah, kad ispade da stojim odmah iza njegovog auta koje je igrom slučaja parkirao na trotoar. Jedva mu objasnih da auto nisam ni vidjela a kamoli da pišem tablice. Sreća nije tražio da mu pokažem napisano, tek tad bi me okarakterisao kao ludaču :D

Jedem kolač sa jabukama – lijenu pitu, mama napravila. I kontam kako je potpuno nepravedno što se tako zove jer nije ta pita lijena, nema za nju jufki ili gotovog tijesta nego moraš napraviti. Više su lijene one druge, krompiruše i bureci koje napraviš od gotovih jufki :))

Ona sevdalinka “Kiša bi pala, pasti ne može…” sigurno nije nastala u neko ovakvo ljeto. I imam prijedlog da je prepjevamo u “Kiša bi stala, stati ne može…” kako mi Žena Drugog Sistema predloži na Twitteru :)


 — —