“Pacijent iz sobe 19” – Zoran Žmirić: Najbolja antiratna knjiga koju sam pročitala

Autorica: Hana Kazazović

Pročitala sam knjigu Zorana Žmirića “Pacijent iz sobe 19” i imam toliko utisaka da skoro ne znam odakle početi.

Ne znam koliko vas je nekad razmišljalo o tome šta se dešava u glavama ljudi koji su tokom rata ubijali nedužne ljude. Ja jesam često, ali nikad nisam mogla ni otprilike doći do nekog uvida ili objašnjenja takvih postupaka.

Opet ću se ovdje sjetiti one moje zapanjenosti iz osnovne škole kad smo učili o Ženevskoj konvenciji i o poštovanju pravila i običaja rata, a ja cijelo vrijeme bila u čudu što to postoji. Mislim, meni je jedino logično bilo da je rat potpuno zabranjen, a ne da neko uređuje kako se to “humano” ratuje.

Od kako sam i ja došla u situaciju da u svom životu mogu pričati o vremenu “kad je bio rat”, onako kako je moja baba pričala za onaj drugi, svjetski, dobacila sam samo do toga da te koji su ratove zamislili, organizovali i sprovodili zamišljam kao djecu kad se igraju olovnim vojnicima, figuricama kojima se ne desi ništa kad ih baciš ili udariš. Jer uvijek mislim da oni koji su u stanju pucati u živa bića, paliti kuće ili granatirati grad na sve to gledaju kao na igricu. Ne misle oni kako ti ljudi imaju svoje strahove ili želje, ne vide u onoj kući kredit koji je neko od usta odvajao da bi je sazidao i opremio, niti čuju graju djece u sobama. Njima je to samo igra koju zovu svojim ciljevima ili zadatak koji su dobili.

Ne volim nasilje, ubijanja i rat. Naivno mislim kako je put ka svijetu u kojem svega toga neće biti shvatanje koliko je rat loš i koliko nikom ne donosi dobra. Nikom, čak ni onima koji iz njega izađu “zdravi” i “neokrznuti”. Ne priča se kod nas o tome mnogo, a ja sam sigurna da svaka osoba koja ga je doživjela nosi u sebi traumu, bez obzira na uzrast u kojem je bila. Da, traumu, jer strah koji si osjetio bilo kad, bez obzira jesi li imao 7, 17 ili više godina, ostavi posljedice. Traumu, jer sve što si vidio ili morao uraditi, kuha negdje u tebi. Neko toga ima više, a neko manje. Međutim, sigurna sam da nije moguće proći kroz rat neokrznut. Ako ništa, gledam ljude oko sebe, živim na ovim prostorima i znam da je veliki dio naših problema uzrokovan upravo time što sve to nismo preradili i ostavili iza sebe, nego sve svoje traume vučemo stalno sa nama. Bez obzira gdje da smo i kako živimo.

Zašto sve ovo napisah? Rekoh da je knjiga pokrenula puno toga u mojoj glavi. I prije nego napišem nešto o njoj, reći ću da su mi do nje dvije najbolje antiratne knjige bile upravo Žmirićev “Blockbuster” i Dežulovićeva “Jebo sad 1000 dinara”. Na taj spisak sad dodajem “Pacijenta iz sobe 19” i to na prvo mjesto, jer mislim da je ovo najbolja antiratna knjiga koju sam pročitala. Zašto?

Zato što je Zoran Žmirić kroz lik Vanje Kovačevića, glavnog junaka, ispričao sve ono što vjerovatno proživljava bilo koji učesnik vojske, pod uslovom da ima imalo razuma. U knjizi Vanja razgovara sa psihijatrom o svemu što mu se dešavalo i u tom razgovoru priča o ratu, ubijanjima, dešavanjima iz mladosti, mukama iz života poslije. I kroz tu njegovu priču dobijamo odgovor na ono moje pitanje s početka – kakvi su ljudi koji su u stanju ubijati?

Ako ćemo iskreno, ne dopada se meni taj odgovor ali puno toga objašnjava. To su oni ljudi koji su oko nas – uzorne komšije, kolege sa posla za koje ne biste pomislili da su u stanju mrava zgaziti, tate vaših drugara iz škole. Obični, normalni ljudi koji u ratnim okolnostima postanu drugačiji i u stanju su uraditi najstrašnije zločine. Bilo bi lakše vjerovati da je monstrume koji su u stanju ubijati ljude lako prepoznati, da im na licu vidite to nešto. Međutim, nije. I zato ovu knjigu smatram bitnom, jer može pomoći da shvatimo koliko je rat loš i koliko od svakog može napraviti nečovjeka. I koliko trajno ostavlja posljedice čak i kad se kao zvanično završi i kad od njega prođe 20 ili 30 godina. A to je nešto čega uglavnom nismo svjesni, nešto što ne želimo priznati da se dešava, a stišće nas sa svih strana i rekla bih da je krajnje vrijeme da o tome počnemo javno pričati.

Sve o čemu Vanja govori je važno i pomaže da razumijete besmislenost onoga što se dešava i što trajno ostavlja posljedice na nas. Koliko god da je njegova priča teška, a jeste na momente toliko da morate knjigu odložiti da se saberete, vuče vas dalje. Jer Zoran piše pitko i jasno, bez patetike. I u mom slučaju konkretno nam se 90% razmišljanja poklapaju, pa sam zato puno toga sebi zabilježila da sačuvam za stalno.

Još nešto. Mislim da je ova ratna priča primjenjiva na svaki rat i mogu se u njoj pronaći svi, bez obzira na vojske i vrijeme. Jer je njena suština antiratna, a to je univerzalna vrijednost, ona jedina koja nas možda može spasiti.

Znam da živimo na prostorima koji ne rade na tome da se spriječe neki budući sukobi. Čak naprotiv, čini se da većina ljudi ovdje skoro priželjkuje tako nešto, posebno mladi koji o ratovima znaju samo onoliko koliko su mogli “doživjeti” u video igrama. Međutim, kad bi postojalo neko tijelo zaduženo da radi na tome, neka organizacija koja se trudi učiti ljude da silu zamijene razgovorom i željom da se situacija popravi, ova knjiga bi bila jedan od idealnih alata. Zato što iz nje, kroz Vanjine priče, možete “doživjeti” taj rat i sve muke koje on nosi, a da ga ne morate iskusiti lično. Možete iz njegove priče shvatiti koliko je težak i crn i koliko je svako drugo rješenje bolje, jer ostavlja nadu i daje ti šansu za budućnost.

Jer, kad jednom ugaziš u to sranje u kojem se ljudi prema ljudima ponašaju kao prema olovnim vojnicima, kad jednom dođeš u situaciju da nemaš izbora i da moraš ubiti da ne bi bio ubijen, makar uopšte ne bio spreman na to, nade više nema. Ni izlaza nema iz te rupe u koju upadneš, samo ako imaš imalo savjesti i razuma. I nekako mislim, bolje je pročitati knjigu pa shvatiti sve to, nego učiti iz svog ličnog primjera, nakon kojeg nema popravka. Zato je ova knjiga značajna i zato bih je dala svima da čitaju, nadajući se da više nikome neće pasti na pamet da ratuje, ikad.

Sviđaju ti se moji sadržaji i želiš podržati rad Cyber Bosanka bloga? Klikom na baner saznaj kako :)




6 comments

  1. Ovo je mozda glupo sto cu ispricati, ali jednom sam na vjezbama iz psihijatrije imala covjeka koji je prosao Oluju-izbjegli iz kuce, bili zarobljeni par dana, dosli u Srbiju, rodbina ih nije primila, smjestio ih Crveni krst … Psihosomatika. Otisao covjek, meni nije jasno gdje ga pustise, kad ga nista ispitali nismo, ni porodicnu anamnezu, ni djetinjstvo, samo nesto o ratu trabunjao, a ni tu nema neke vece drame, i ajd cao. Pitam asistenta sta mu je. Kao, kako sta mu je, pa jeste li slusali covjeka. Jesam . Odakle ste vi, negde iz Bosne? Iz Sarajeva. Gde ste bili za vreme rata. U Sarajevu. Aha! I dalje ne razumijem … Pa to mu je trauma! To?! Kontam, onda bi svi trebali biti na psihijatriji, nista mu se nije desilo … Poslije kontam, jbt al sam pukla, gore vec on, on bar zna razliku izmedju normalnog i nenormalnog …

  2. Neizlečiva si romantičarka i zato si mi tako slatka!(-: Zaborvila si jedan _vrlo bitan_ uzrok bilo kakvog ratovanja, bilo gde i bilo kada; interes, materijalan, finansijski, politički ili lični! Interese imaju razne kompanije, ratna idustrija i oni najgori – političari, ratni huškači!

    1. A jesam, šta ću :)
      Da, nažalost, interes je uvijek tu glavni uzrok, a meni je teško u glavi pomiriti da iko ima bilo kakav drugi interes osim normalnog života za sve ljude :/

  3. Pozdrav! Zanima me gdje se može nabaviti knjiga u BiH? Pretražila sam domaće web shopove Alfa, Buybook, Knjiga.ba ali ništa :(

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X