Autorica: Hana Kazazović

Za one koji ne znaju, Spark.me je konferencija koja se već sedmi put održava u Crnoj Gori. Najjednostavnije rečeno – to je konferencija koja se bavi internetom, idejama i biznisom i okuplja vrhunske govornike svake godine. Svjetske, one koji su uradili neke značajne stvari u poslu kojim se bave, ljude iz svijeta inovacija i marketinga, frilensere i sve one koji na svoj način mijenjaju svijet.

Svake godine ova konferencija privuče mnoštvo posjetilaca. Najviše iz regiona jer smo najbliži, ali i iz cijelog svijeta pošto su predavanja na engleskom pa nema ograničenja ni za koga.

Zašto sve ovo pišem? Ja sam bila na prvih pet konferencija i propustila ovu iz 2018. Nisu mi se poklopile neke stvari, bila sam fokusirana na projekat koji sam radila i nisam mogla da se podijelim na dva dijela i odem i tamo. I kad se osvrnem na godinu iza sebe uvijek mi tu nešto fali. A to nešto je Spark.me 2018.

Kako se propuštanje Spark.me 2018. odrazilo na mene?

Kad me ono neomiljeno pitanje “kako sam” pitaju ljudi koji zaista žele čuti taj odgovor, onda kažem kako sam dobro, ali mi je sve što radim nekako teško. Kroz život i obaveze se probijam pod opterećenjem i kao da mi je neki klip za usporavanje ubačen u mozak. Pa sam tako postala kraljica odlaganja obaveza, sve dok mi ne zagusti sa rokovima a onda to pravdam time da sam “tako navikla i tako najbolje radim”. Prava je istina da to vrijeme uglavnom potrošim uprazno nervirajući se zbog toga što se ne mogu natjerati da uradim ono što me čeka.

Potrošila sam izgleda i ideje jer kad pogledam u rokovnike i zapise od prije koju godinu zaprepastim se da sam ja bila tako originalna i puna ideja. Sad svaku cijedim i mučim se čak i sa najbanalnijim zadacima.

Naravno da sam analizirala šta mi se desilo i dobar dio uzroka sam pripisala krizi srednjih godina jer bih lagala ako kažem da mi svaka nova nakon ulaska u petu deceniju ne pada teško. Iako da, znam da je starost stvar stava a ne godina i teoretski znam da sve mogu ako hoću i odlučim, bez obzira na njihov broj. Praksa me malo zeza, očigledno :)

Međutim, dobar dio uzroka moje zaglavljenosti jeste to što nisam ispoštovala svoje osnovno saznanje, ono koje kaže da na to kako smo najviše utiče ono što “unosimo” u sebe. Tu prije svega mislim na ono što gledamo, slušamo, čitamo, s kim razgovaramo, odnosno sve ono na šta smo fokusirani.

Ja sam u protekloj godini sebe zagadila stvarima koje su negativne. Provela sam previše vremena baveći se temama koje mi nisu pomogle da se razvijam nego su me obeshrabrile. Čitala sam vijesti, da. Pratila čak i komentare na njih, svu onu kanalizaciju ljudskosti. Na sebi konkretno vidjela kako bavljenje i praćenje medija može čovjeka sluditi i dovesti do lošeg stanja u glavi.

Kad sam malo analizirala uzroke, vidjela sam da je jedan od velikih problema to što sam propustila Spark.me 2018. Jer to meni nije bila samo konferencija na kojoj sam dobijala nova znanja. Meni je Spark.me svake godine bio punjenje baterija pozitivnom energijom. Obzirom da ovaj “punjač” nisam iskoristila kad je trebalo, desilo se ovo što se desilo i zaista kažem da – jesam dobro ali nisam baš dobro.

Još uvijek moj omiljeni predavač na Spark.me :D

Zašto je meni Spark.me “punjač baterija pozitivnom energijom”?

Živimo u vremenu u kojem su nam ogromne količine znanja dostupne na klik. Skoro sve što vas zanima možete naučiti iz udobnosti svog doma uz pomoć interneta. Zašto bi čovjek zbog znanja išao na konferenciju?

Zato što ključni značaj konferencije meni nisu predavanja. Ona jesu bitna i suštinski su razlog zbog kojeg se pokreneš da odeš negdje. Ali kad sumiram utiske sa konferencija na kojima sam bila, sve ono što se dešava oko tih predavanja – druženje sa posjetiocima, neoficijelni razgovori sa predavačima, razmjena iskustava sa ljudima koji su ti slični po razmišljanju i shvatanjima – sve je to najmanje 50% vrijednosti događaja kojem prisustvuješ.

Pisala sam o tome nekad davno i više se ne sjećam ni u kojem tekstu – ja sam cijeli svoj život uglavnom svuda manjina. I pri tome ne mislim samo na nacionalnu manjinu, mada je i to dobar dio mog identiteta nepripadanja većini. Manjina sam bila uvijek po načinu razmišljanja i stavovima i nikad nisam uspjela da se pronađem u nekom kolektivitetu.

Onda sam se jednom našla na konferenciji sličnoj Spark.me (godinama prije prve njihove) i shvatila da sam okružena ljudima koji su mi vrlo slični. Da, bili smo “različiti” po mnogo čemu – godine, nacije, države iz kojih dolazimo, porijeklo itd. Ali smo suštinski bili isti – svi smo vjerovali u to da je rješenje problema koje imamo u svakom od nas. Vjerovali smo u rad, znanje, poštenje, mogućnost da uspiješ ako uložiš dovoljno truda, cjeloživotno učenje, hrabrost i promjene. I osjećaj mi je otprilike bio kao da sam u svojoj sobi sa meni najbližim ljudima – sve je bilo poznato, prijatno i udobno, opuštajuće. Dopalo mi se biti dijelom takve većine, zaista, i to je razlog zbog kojeg sam se uvijek trudila posjećivati dešavanja koja su nas okupljala.

A onda se desila ta 2018. i ja sam mislila da nije smak svijeta to što ću propustiti Spark.me, iako mi je u tih pet godina postao stalno mjesto koje posjećujem i jedino koje mi uvijek garantovano napuni baterije. Nije bio smak svijeta, ali evo napisah gore – desio se smak moje snage i energije. Desilo se moje gubljenje fokusa sa svega što me inače tokom godine držalo pozitivnom. Falila su mi ta predavanja i razmjena energije sa poznanicima i inspirativnim ljudima. Falilo mi je i more, jer je Spark.me meni često i jedino garantovano druženje sa istim.

Zato jedva čekam taj 25. i 26. maj i ovaj put Tivat. Narasla je ova konferencija tokom prethodnih godina, stalno raste broj posjetilaca pa je ovo prva godina u kojoj će biti održana u Tivtu. I tome se radujem baš jer sam Bečiće i Budvu do sada apsolvirala :D

Ako vas zanima više informacija o ovoj konferenciji, bacite pogled na tekstove koje sam ja pisala o njoj prethodnih godina – spark.me i svakako na njihovu web stranicu. Pa eto, možda se tamo i vidimo :)