“Mostarenje” Mišo Marić – knjiga koju ne dam nikom :)

Autorica: Hana Kazazović

Sjedim i plačem.
U tri dana sam pročitala knjigu koju sam dugo željela imati i pročitati i sad plačem jer sam došla do kraja. Dešavalo se i prije da me rastuži primicanje kraja knjige, ali nisam nikad plakala zbog toga.

“Mostarenje” Miše Marića sam kupila sama sebi kao poklon. Nije mi trebao neki povod, ali sam rekla da je to poklon u sjećanje na moju majsku posjetu Mostaru. Onu u koju sam išla sama i u kojoj sam Mostar doživjela na neki poseban način. Onu u kojoj sam u nedjeljno jutro poranila na groblje da pjesniku Aleksi Šantiću odem na 150. rođendan. Onu u kojoj sam sjedila sama pored mosta pijući kafu i zamišljajući sve one ljude koji su nekad prolazili tim istim ulicama.

A onda sam na TV-u ugledala emisiju “Namigivanje zvijezdama” Miše Marića. Spominjala sam vam već koliko mi se dopadaju priče koje je Mišo pričao o Zuki Džumhuru, Skenderu Kulenoviću, Šibi Krvavcu, Džemalu Bijediću, Ici Voljevici i mnogim drugim. Za neke sam znala ili poznavala njihov rad. O nekima sam po prvi put čula u tim emisijama. Ali sam tad poželjela i knjigu “Mostarenje” u kojoj se nalaze mnoge od njih i nedavno sam je pronašla (njeno drugo izdanje) i kupila na stranici knjiga.ba.

Knjigu “Mostarenje” je Mišo posvetio svojoj kćerki, kao uspomenu na rodni Mostar. Podijeljena je u dva dijela. Prvi se zove “Podsjetnik na Ljubav” i u njemu su priče o Aleksi Šantiću, Osmanu Đikiću, Peri Zubcu i priča o Miši i njegovoj Azri.

Ovaj dio je možda najljepša oda ljubavi koju sam čitala. Iako sam dio priče o Aleksinim ljubavima znala, ovo kako ih je Mišo opisao, zajedno sa pričom o nastanku “Emine” je pravi dragulj kojem ću se sigurno vraćati.

Priča o ljubavi Osmana Đikića i njegove Zore je takođe divna. Nisam je znala tad kad bijah u Mostaru i žao mi je jer bih sigurno potražila i Zorkin grob na Bjelušinama. Ostaje mi to za neki sljedeći put.

Drugi dio knjige je “Namigivanje zvijezdama”. Nosi naziv po stihovima “Besmrtne pesme” Mike Antića, još jednog Mišinog prijatelja kojeg često spominje u pričama.

Svi ovi likovi kojima je posvetio priče su ljudi koji su obilježili jedno vrijeme. I ranije kad sam gledala emisije, a i sad dok sam čitala priče, bila sam zadivljena činjenicom da su svi živjeli u tih par decenija na tako malom prostoru i da su bili tako veliki u svojim djelima, životima i ljudskosti. Jer im je svima to najveća poveznica. Tako ih je birao Mišo i za priče i za život.

Čitanje o vremenu u kojem su se ljudi družili uz priču, ples, pjesmu, nadmetali u pisanju i recitovanju poezije, voljeli slikarstvo i umjetnost meni iz ovog internet vremena djeluje pomalo nestvarno.

Mostar i to vrijeme kroz priče Miše Marića u ovoj knjizi djeluju tako da poželite što niste stariji i što niste bili i sami dio svega.

A njegovo pisanje je takvo da pojedine rečenice znam čitati po nekoliko puta i svaki put se oduševim jednako.

Jednostavno rečeno – nisam sebi mogla kupiti bolji poklon.